Kažu da je završetak osnovne škole, ujedeno i početak srednje škole novo razdoblje za svaku mladu osobu. Ono što je vrijedilo tamo, ovdje više ne vrijedi. Sve što si imao u osnovnoj, tamo i ostavljaš. Ovdje, u srednjoj, dolaziš skoro pa praznih kofera. Kažu kako trebaš graditi sve ispočetka, nove uspomene, nova prijateljstva, novo znanje. Kao da gradiš novu kuću, jer ona prva možda nije bila toliko uspješna. Možda ni približno koliko može biti ova nova, ali isto tako ukoliko ne uložiš svoje vrijeme, trud i marljivost, ova nova kuća može biti dvostruko lošija nego ona prva. Isto je tako i sa osnovnom i srednjom školom. Pokušala sam se voditi s tim, jer ulazak u novu, veliku zgradu punu ne poznatih osoba nije bilo ni malo lako. Prisjetivši se svog prvog dana, sada u drugom razredu, shvaćam da je sva ona nervoza, zbunjenost i strah bili nepotrebni. To jutro sam htjela samo prespavati ili jednostavno preskočiti prvih par dana. Ali to nije išlo baš najlakše. Ušavši u tu 'strašnu' zgradu, zbunjeno sam gledala sve, pokušala što više proučiti i shvatiti bilo što. Nervoza i strah su bili toliko prisutni u mom tijelu da nisam ni shvatila da su prozvali razred u koji sam pripadala. Prvi tjedan sam sve upoznavala, nove prijatelje, nove nastavnike i uostalom novu, nepoznatu, okolinu. Novi profesori su se činili zanimljivi, svatko je na svoj način približio gradivo nam, a same time i smog sebe. Kako je vrijeme prolazilo škola, kao zgrada, mi se sve više sviđala. Shvatila sam da se nalazim u odličnom razredu. Svi smo različiti, imamo druge interese, ali smo kao zajednica koja prolazi kroz dobro i loše, a i dalje smo na okupu i dalje je prijteljska i ugodno atmosfera.